(Originalni naslov teksta bio je: Zaposelnici kao biljke, koji naslov nije nikoga zainteresirao, pa sam ga promijenila). slijedi tekst:
Iako živimo u vremenu kada će barem polovicu čitatelja naslov asocirati na ispaćene radnike koji samo vegetiraju, moja ideja je da od zaposlenika dobivamo točno onoliko koliko poštovanja, razumijevanja i novca uložimo.
Zaposlenici nisu jeftini, to svi znamo. Nažalost, ne zbog visokih cijena rada kao takvog, već zbog prilično visokog opterećenja sa davanjima koja poslodavac mora platiti istovremeno sa isplatom plaće. Od početka travnja ove godine ta se opterećenost vratila na nivo na kojem je bila prije otprilike dvije godine. 2% veći iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje na prosječnu plaću koštat će poslodavca oko 150 kn više. Međutim, iznos prosječne neto plaće (5.500 kn) je prilično rijetka pojava, pa će većini malih poslodavaca više značiti obavijest da će minimalna plaća koštati oko 60 kn više.
Budući da se sa djelatnicima trebaju ugovarati iznosi bruto plaća, ova promjena propisa neće se odraziti na njihove neto plaće.
Kao poslodavac možete računati da će vas zaposlenik koštati od 45 do 60 % više od iznosa neto plaće koju ćete mu isplatiti. Manje neto plaće su u nižem poreznom razredu, a veće zbog više stope poreza utoliko povećavaju trošak plaće.
Ako vam je lakše raspolagati sa apsolutnim iznosima, tada koristite podatak da minimalna plaća košta mjesečno oko 3.450 kn, ona od 3.500 neto vas će kao poslodavca koštati oko 5.400 kn, a prosječna plaća od 5.500 neto, poslodavca košta oko 9.100 kn.
Svi smo sretni da ima zaposlenika koji nam ovako podižu prosjek! Bili bismo još sretniji da takve plaće potiču iz realnog sektora i iz malog poduzetništva, ali svi svjedočimo da nije tako.
Osim troška plaće i radnička prava predstavljaju trošak. Prekovremeni je rad dopušten do najviše 8 sati tjedno, preraspodjela radnog vremena samo uz pristanak radnika, ugovor i obavijest inspektoru rada. Godišnji odmor je obvezno planirati i omogućiti radniku njegovo korištenje u trajanju od 4 tjedna, nakon 6 mjeseci rada. Kratkotrajna bolovanja idu na teret poslodavca, a za dugotrajna HZZO refundira sredstva. Itd…
Neoporezive isplate su ograničene i strogo propisane, a odredbe nekih kolektivnih ugovora obvezne su za primjenu i malim poduzetnicima koji ih nisu potpisali, pa su ih ti dužni poštivati i u financijskom smislu, ali i u pogledu prava radnika. Plaće se moraju isplaćivati na tekuće račune, isti dan izvijestiti poreznike putem JOPPD obrasca, itd…
Malom se poslodavcu zavrti u glavi od ovakvih računica i popisa!
Zato se prečesto mali poduzetnici ugledaju na ‘velike ribe’ misleći kako je bahatost, izrabljivanje i nepoštivanje ispravan način dolaska do veće zarade. A ja sam se baš razveselila pročitavši vijest o jednoj hrvatskoj softverskoj tvrtci, sada već poslovanja proširenog u cijeloj regiji sa 500-njak zaposlenih, koja se hvali kako je jedini trošak koji se povećava tijekom godina – onaj za plaće. Zaposlenici su, kaže njihov direktor, jedina prava vrijednost koju imaju i zato u nju ulažu.
Čitatelj, mali poduzetnik, koji se ne bavi tako stručnom i intelektualnom djelatnošću vjerojatno će pomisliti kako njemu to nije potrebno, jer radnika kakve on treba ima na stotine: u sveopćoj besparici i nezaposlenosti ljudi pristaju na sve!
Ja sam sklona svojim klijentima savjetovati upravo suprotno: ako je razina vašeg poslovanja dosegla granicu kada više ne možete raditi sami, ne uviđate li kako je preveliki rizik bilo koji segment svojeg poslovanja stavljati u ruke nezadovoljnog radnika? Kad on ode, ili ga sami otjerate – što će vam ostati, nego loše obavljen posao i nezadovoljan kupac!
A o onoj staroj mudrosti ‘kako siješ, tako ćeš i žeti’ – da se i ne govori!
Test sam napisala za tjednik Ri-Telefax Burza i objavljen je pod naslovom Zaposlenici kao biljke dana 24.04.2014., te u rubrici Poduzetnik dana 29.04.2014.
